Dva putovanja - By Slowhand

Drage bajkerice i bajkeri,

Imao sam neke velike planove za ovosezonska nomadisanja, ali se isti svedoše na par đirova po Balkanu, što zbog moje neorganizovanosti, što zbog nekih naglih poslovnih prekida mog odmora.

Nisam odmah htio da postujem informacije sa putovanja, za razliku od vas mnogih, ne mogu toliko toga reći, i nisam nešto vičan da često fotografišem putovanja. Dodajte tome činjenicu da najčešće putujem sam, i često se sa putovanja vraćam pun iskustava i uspomena koje traju koliko mi moja senilnost dozvoljava – još se držim….

Kao dijete sam volio prave putopise i putopisce, od antičkih beletristika – Odiseja, Tezej i Argonauti, preko klasicista kao što je Mark Twain, i drugi. Na fakultetu sam otkrio ludake poput Alexis de Tocqueville-a – ovoga smo proučavali, njegov rad Demokratija u Americi je fenomenalno političko putopisno djelo.
Kasnije sam otkrio putopise kroz svu psihodeliju bitnik generacija i gonzo-novinarstva, djela Hunter Thompson-a, a kasnije i Jack Kerouac-a.
Uz sve ovo otkrijem i radove jednog moto-supermena kao što je Helge Pedersen. Kroz njegovu knjigu „10 godina na 2 točka“ uvidio kakvu slobodu daje motorin i odlučio da moram da osjetim svijet tako.
Nisu sva putovanja interesantna, ni svi predjeli vrijedni mnogo riječi, uvijek se sjetim kompletnog opisa trodnevnog putovanja Mark Twain-a kroz Francusku: „Prvi dan dvorci, drugi dan dvorci, treći dan, stvarno previše dvoraca…“ Odlučio sam da ovu moju inferiornost u količini riječi nadoknadim kilometrima, ovaj post pokriva nekih 2.600 km.

Kilo kilometara i dvije pouke

Prije par nedjelja odlučio sam da posjetim neke prijatelje u Beogradu, odličan povod da mom vjernom R2D2 malo protegnem noge. Moj Honda CB1000 Big1 je dobio tablice R2D2, tako ga sada zivkamo. Napraviću poseban post o ovom fenomenalnom motoru poslije.

Nikada nisam krenuo sam na ovako dugačak put, prije ovoga sam imao sa društvancem onu turu po Bosni koja je počela moto skupom u Trebinju, teorijski preko 500 km u jednom danu, ali kada kažeš „Idem za Beograd“, to je sasvim druga liga dečki.

Ima nekih opravdanih strahova prilikom kretanja na neko putovanje sam, pogotovu ovako motorom. Ovo sigurno zvuči šašavo mnogim moto-Soluncima koje znam, ali prvih 50-tak kilometara mi je bilo potrebno da se kompletno opustim i da mi se ti glupi osjećaji ne vraćaju, barem ne do Bijelog Polja, malo kasnije o tome.

Nisam ni gledao ide li ko za Beograd, ili u pravcu Srbije tada, možda bih i našao društvo, to je bio vikend kada je bio moto skup na Zlatiboru, sigurno je bilo par skupina sa kojima sam mogao ići, ali eto odlučih sam da begam. Put je bio savršen, krenuo sam oko 13h iz Podgorice, plan je bio da se krene oko 9h, ali neke neodložne obaveze su me natjerale da promjenim vrijeme polaska. Stvarno bi me iznerviralo da sam se sa nekim dogovorio, pa morao da ispalim jer se nisam dobro organizovao. Ova planiranja kada da krenem i stvarni polasci par sati kasnije će mi obilježiti i neke kasnije ture.

Elem, odlučio sam da idem normalno preko Bijelog Polja, Požege, Čačka do Beograda. Putem nije bilo previše saobraćaja, sasvim dovoljno da se malo prestiže, ali ne i previše. Krivina za krivinom, bio sam ŽIIIIIV, ah imao sam par napornih nedjelja, ova tura mi je bio dugo potreban odmor.
Prvi (i najozbiljniji) problemčić sam imao par kilometara prije Bijelog Polja. Krenuo sam u jednoj pravini prestizanje šlepera sa prikolicom, nikakve ekcesne brzine, on je išao oko 65, ja sam na polovini njega dostigao oko 100km/h. Odjednom se iza krivine na nekih 45 metara ispred mene pojavljuje jedan crni audi, ja reagujem najgluplje i najgore moguće. Instinkti jednodecenijske vožnje kola mi stiskaju kočnicu u namjeri da dovoljno ukočim, vratim se iza kamiona, i pokušam prestizanje kasnije.
Avaj, stisnem kočnicu jače i pri nekih 90 km/h blokira mi zadnji točak, motor klizi na nekih 90º u odnosu na put, a meni u susret idu kola koja počinju da koče i skreću u lijevo ali vidim da neće moći da se zaustave, a ja u nekoj vrsti kanjona, sa lijeve strane kamena nadzida putu, a sa desne veoma visok šleper. Uspio sam da reagujem, otpustio kočnicu, dodao gas i tačno kada sam se vratio iza šlepera motor se naglo cimne i ispravi, ja se vratim u svoju traku iza šlepera. Izbjegao sam automobil za nekih pola metra-metar, a jedva sam se vratio iza šlepera. Nevjerovatno sam se u momentu uplašio, od tada sam imao par takvih situacija, gdje sam se veoma jednostavno približio vozilu koje pretičem i svo troje smo se mimoišli bez problema. Školu za ovu pouku sam mogao veoma skupo da platim, ovaj incident sam shvatio ozbiljno, kao da sam i pao.
Needless to say, uprpa’sam se poput Engleza u Dankirku, do Zlatibora sam vozio oko 55-60 km/h.
Na ulazu u Požegu susrijećem kolegu bajkera Ranka iz Budve, bio na Zlatiboru, nije baš interesantno, pa produžuje za Kraljevo. Uspio sam ga pratiti cijelih 3km, poslije čega nestaje, kakav vozač i kakav motor, svaka čast na vožnji. GS postaje jaki pretendent na mjesto drugog motora koji ću kupiti, ali nije još sve odlučeno. Stali smo u Požegi u centru, pored puta, pričam Ranku o zamalo sudaru, kada neka kola se zaustavljaju i pitaju me: „kako si uspio da se ne slupaš ono prije Bijelog Polja, izgledalo je gadno“ lik bio iza mene i sve vidio.

Poslije Čačka, uhvatila me kiša, i to tako naglo, u tri sekunde je bilo od suvog do proloma oblaka, kao da je neko upalio tuš iznad mene. Dok sam stao, obukao se, bio sam skroz mokar, a kada sam završio oblačenje, i kiša je stala. Osjećao sam se glupo, jer je pola dana već bilo oblačno vrijeme. Pouka 2 – ako je oblačno - obuci kišno odijelo, sigurno će padati. Do Beograda sam bio ok.
Da se ne bi nervirali, nisam društvu pominjao da dolazim motorom, samo sam ih iznenadio, čudno je kako ljudi smatraju tu vožnju kao neku veliku stvar. Nekih 7 i po sati sam uživao u vožnji, veći mi je poduhvat preživjeti istu toliku dosadu u kolima. U Beogradu sam bio oko 20:30h, odmah produžio do drugara koji su me čekali u jednom fenomenalnom lokalu na pristaništu u starom gradu, mislim da se lokal zove Iguana. Fancy mjesto sa opušteno fancy narodom, oh, obožavam Beograd. Nedavno sam čuo jedan opis, svi mirisi šetaju Beogradom, tako istinit komentar. Pored svega što se dešava to je jedan fenomenalno živ grad. Dosta sam razmišljao da begam iz Pg, pa onda iz nekih čudnih razloga odlučio da ipak ostanem ovdje i da nešto pokušam da uradim. Razmišljam da li bi čak i Bg bio dovoljan ukoliko se otisnem odavde.
Proveo sam subotu na Adi Ciganliji gledajući muškarce u srednjim godinama i curice u kikicama kako voze rolere po stazama oko Ade, šetao centrom, jeo u nekim odličnim restoranima, imena ih se ne sjećam, odličan dan. Zaboravio sam da svratim u neku prodavnicu i kupim neke putne pantalone, preporučena mi je jedna odlična Alpinestars prodavnica u Zemunu, ali evo već četvrti put zaboravim tamo da odem. Restorane zato ne preskačem…

U nedjelju oko 11h begam nazad, odlučio da svratim do mojih dobrih drugara u Sremčici, vidio kako može da se živi životom maloga grada, a da si na pola sata od Beograda, prelijepo mjestašce.

U to vrijeme se održavao festival u Guči, iskreno not my cup of tea, ali mi se sviđa kako to postaje jedan međunarodan događaj. Sve to je imalo za rezultat velike gužve na putu. Odlučujem da skrenem put Valjeva, i prije Valjeva produžim preko Divčibara za Požegu (zaobilazi se Čačak i Guča). Na Divčibarama sam bio 1999 godine, kamp debatnih klubova iz Srbije i Crne Gore, tada se sjećam da smo išli autobusima kroz kukuruzna polja, jer je pola mostova bilo uništeno.
Kakvi pejzaži drugari, kakva priroda. Definitivno je sva ta oblast oko Valjeva moj omiljeni dio Srbije. A tek ovaj put, odličan, pa poslije Divčibara se pretvara u pravi seoski putić, lagana kotrljajuća brda, prelijepa seoska gazdinstva, prava definicija pitomine. Tu je nekako sve izgledalo na svojem mjestu, od ljudi, preko kuća do puteva.
Tu sam škljocnuo „jedinu“ pravu sliku na ovom putovanju, nije ih bilo mnogo, ali se R2D2 uklopio u ovaj krajolik.

Na granici sam bio otprilike u 21:30h, carinik na srbijanskoj granici me pozdravlja sa „hello“. Stvarno, nemam tablicu naprijed, ko zna odakle sam, nakon nekog smijanja „…a ti si naš, a što voziš ovako kasno…“ Produžujem ka CG granici, i nazad sam u Podgorici oko ponoći, brat me čekao u Castro-u u Bloku V, poslije produžavamo do neke burekdžinice koja radi čitavu noć na Zabjelu, ahhhhh, tada to saznanje mi je bilo važno poput onog vezanog za preticanje.

Na satu mi je pisalo 1010 km, nešto je duži put zbog Divčibarskih petlji, ali je vrijedilo svaki sat i kilometar viška, svakome te puteve preporučujem. Sljedeći put ću više vremena provesti vrludajući tim dijelom Srbije, ponovo ću do Petnice skoknuti,to be continued .

Ovaj je put bio fenomenalan, imao sam dvije jako korisne pouke, još desetak njih i biću bajker amater. Plaši me činjenica da ću većinu njih ovako naučiti na svojoj koži. Nikada nisam od tuđih grešaka učio, valjalo bi da počnem, ehm…

The Holy Ćevap trail

Sljedeće nedjelje odlučim da uzmem i nešto odmora, planiram neki put kroz BiH i Hrvatsku, preko Austrije do Italije, ništa planirano, samo da posjećujem neke ljude usput i da se vozam, najbolji mogući recept.

Prvo sam morao promijeniti gume, ove su već bile ćelavice, poučen odličnim iskustvom kolege Kopljaša, nazvao sam Tonija iz Dubrovnika, dao mu dimenzije, odlučio se za Michelin Pilot Power 2CT, Ice ih dosta hvali, sigurno dobra guma. Međutim R2D2 ima malo veće nogice od ostale djece, naime točkovi su veličina 18” a većina današnjih motora su 17“. Od Michelina, Continentala ni drugih ni pomisli, a možemo neki Bridgestone (koji su fabričke gume za njega) naručiti iz Austrije, ali stiže za 20 dana (!!!). Nisam mogao toliko čekati, slične firme sam zvao u Beogradu, mogli su mi to isto naručiti, ali takođe oko 15 dana čekanja. Budući da mi je jedna od stanica Beč, rezervišem te gume u Graz-u, zovu me oni sutradan da kažu da Bridgeston Austrija ove godine nema te gume na lageru iako stoje u zvaničnoj ponudi (tako i da sam ih naručio ne bi stigle ni u Dubrovnik ni u Beograd). Nakon zvanja 15-tak firmi iz regiona, nailazim na jako predusretljive ljude iz Kaptol Cargo iz Zagreba, nalaze mi Dunlop d207 nazad i Dunlop Qualifier naprijed. Ne znam jesam li mogao bolje proći, sljedeći put ću malo unaprijed i forum konsultovati, ovo je bilo šašavo iskustvo. Zakazao sam servis za petak poslijepodne.
Plan je da u četvrtak veče idem za Sarajevo, petak za Zagreb i Čakovec, pa odatle kuda me put povede.
Dugačak i šašav radni četvrtak originalan plan je bio da krenem oko 13h, međutim oko 12h sam imao jedan veoma neočekivan i jako prijatan sastanak. U glavi sam se nešto morao odmoriti, ipak idem samo do Sarajeva, mogu i kasnije tako da oko 17h krećem za Sarajevo.

Stigao sam oko 21h u SA, i odmah produžio do ćevapa kod Želja. Kakvo savršenstvo, u životu treba imati nekih granica, ali ja ih sve zaboravljam u Sarajevu. Grad je provod, provod i samo provod. Razlog zaustavljanja je da se vidim sa nekim društvom, a u Sarajevu je filmski festival i grad je jedna velika diskoteka. Pun stranaca i lokalaca, na svakom koraku su otvoreni kafići, sve radi do zore. Nema šanse da vam predočim kakva je to atmosfera, oko 04:30 sam bio nazad u hotelu, a čini mi se da sam među prvima otišao.

Sljedeće godine ću provesti koji dan duže, najinteresantnije je što niko ne spominje filmove, filmske zvijezde itd. Sve je ovo povod za veliku zabavu.
Nakon dobrog doručka oko 8:30h krećem za Zagreb. Zaključio sam da je na ovim putešestvijama najvažnije dobro doručkovati, a ne šteti i junački ručati… i pritom dobra večera je super, ehm… uglavnom važno je dobro jesti :).

Put kroz Bosnu mi je išao super, krenuo sam za Bosanski Brod, pa na autoput do Zagreba. Ali negdje prije Zenice sam stao da punim gorivo, i radnici sa pumpe mi nešto pokazuju na zadnju gumu. Jedno desetak santimetara po sredini pojavile se žice, dobrano istrošena guma, sada je već bila racing slick. Razmišljam se hoću li stići do Zagreba, kako će se širiti ovo sa žicama. Vozio sam umjereno do granice sa Hrvatskom, tamo stao i vidjeo da se žice nisu povećale, tako da je ovo moglo nastati i prije, stignuću do Zagreba.
Kratak prelazak granice, hrvatski graničar mi kaže, „Na motoru? Do Zagreba si za sat i pol, platiš koju tisuću kuna kaznu, ali vrijedi, odličan put“ Slatko sam se nasmijao i produžio, umjerenim tempom, ipak R2D2 je polako dobijao Čaplinovske cipele, nisam htio da rizikujem.
U Zagreb sam ušao oko 14h, tek u 15h sam bio u servisu, koji je bio u blizini ulice Ilica, ja zaboravio da ta ulica ide od centra, Trga Bana Jelačića, pa skroz do periferije, ali vožnja je OK. Po dolasku u servis, zadnja guma je imala dijagnozu ni kilometar više. Ne znam za vas, ja na potrošenijoj nisam vozio. Interesantno je da je desna strana skroz istrošena (ne vidi se ovdje baš najbolje), dok je na lijevoj ostalo još šara – kažu mi da je to do mog stila vožnje, nisam ovu razliku primjećivao do ove promjene guma.

Montiranje, balansiranje, sve je to proteklo u odličnoj atmosferi, jer su momci ostali duže zbog mene. Navodili su me telefonom kako da dođem do njih i fino zbrinuli sve što treba. To je inače (jedan od) zvaničnih servisa za Kawasakije, radnja je bila puna bijesnih ZZR1400, i ostalih makina, ali ovi su mi bili omiljeni.Policijski KLE500 (neko ih na forumu zove klepetsto), odlične makinice, kaže da ih baš dosta koriste policajci kroz grad, penju se preko trotoara, bulevara, urbani off-road. Primjetite u donjem desnom uglu sada vidljivu skroz ćelavu desnu stranu zadnje gume, moram da analiziram to moje naginjanje na desno.

Nakon nekih 90 minuta R2D2 je bio spreman da krene, sve riječi hvale za Kaptol Cargo, ako vam negdje nešto zatreba stvarno su profesionalci na koje se može osloniti.

Nakon kafe sa nekim drugarima nastavio sam za Čakovec. Čakovec je jedan prelijep gradić na sjeveru Hrvatske u regiji koja se zove Međimurje. Ja sam sa familijom živio u Čakovcu 5 godina, od 1986 do 1991, tačno period prva četiri razreda osnovne škole. Zbog svih budalastih dešavanja morali smo se 1991. godine vratiti, i prvi put poslije toga sam se 2008. godine vratio u Čakovec i našao se sa drugarima iz osnovne škole. Kako je šašavo vidjeti se sa nekim nakon 17 godina, osjećam se staro i kada ovo pričam.
Uspostavio sam odnose sa mojim društvom tamo, i ne propustim da ih posjetim kada putujem kroz Hrvatsku. Na izlasku iz Zagreba, bila je oko 30km kolona vozila, išli su oko 20km/h, ja između njih, kolima bih tu proveo još 3 sata, živjeli dvotočkaši!!!
Od Zagreba do Čakovca je autoput, koji za razliku od ultra ravnog slavonskog, ima par krivina i prelijepih predjela, osjeća se kao da je već tu Austrija.

 
Dolazak u Čakovec je bio super, opet me dočekuje društvo koje nema pojma da dolazim motorom, zabezeknutost, „…pa nisi valjda skroz od Podgorice…“.

U Čakovcu sam se smjestio u jedan pansion u centru, tu mi se desio najsmješniji dio puta. Naime, pansion je na drugom spratu, i ne vidi se parking. Ja se penjem u moto odjeći, preko njega kišno odijelo, a preko ramena mi bisage, sve u svemu primjetljiva figura. Predajem dokumenta da mi izdaju sobu, a djevojka sa recepcije me pogleda i pita „Izvinite, jeste vi bajker?“, na što ja ko’ iz topa odgovaram „Ne, ja samo volim da se ovako oblačim…“ Nakon 5 minuta smijeha, odlazim u sobu i ubrzo sam u gradu gdje poslije prelijepe večere i šetnje po gradu odlazim da spavam.
Čakovec i svo Međimurje je jako drugačije od ostatka Hrvatske, jako blagi i mirni ljudi, obožavaju svoje vino i pivo, bilo je prelijepo živjeti tamo. Nivo poštovanja reda i zakona je tamo nevjerovatan, saobraćajna kultura je razvijena, ima se osjećaj kao da je Švajcarska. Njihov dijalekat je veoma karakterističan i različit od prosječnog Hrvatskog, veoma rijetko ga čujem, ali se uvijek obradujem kada čujem nekog međimurca.Prije odlaska neko dijete me zaustavilo na ulici i pitalo „Striček, striček, a kol’ko košta vaš motor?“, odmah sam se teleportovao u 1991, kada sam ja po Podgorici, još po navici zaustavljao ljude i oslovljavao ih striček, mislili su da ih zafrkavam.

U subotu je bila promjena plana. Originalno sam htio produžiti do Beča, pa nastaviti po sjeveru italije još barem 3-4 dana. Međutim u nedjelju sam se trebao sa nekim u Podgorici naći, pa rekoh da rastegnem nove cipelice na R2D2 i da dođem naveče do Podgorice. Oko 12h sam lagano krenuo iz Čakovca, nisam direkt krenuo za Zagreb, nego se vozao sat-dva kroz Međimurje, prolazio kroz sela i naselja koja sam kao malac obilazio. U sred toga obilaženja, u na čistini napravljena odlična trkačka staza za motore, okupilo se naroda sa raznim jurilicama, prava trka napolju, pravi se usput i roštilj, glavni roštilj majstor u Arlen Ness trkačkom odijelu raspiruje vatru za roštilj, izgledalo je kao fenomenalna zabava

Pored fine potrošnje goriva na autoputu od oko 10 litara na 100 km (normalno R2D2 pije oko 6 litara na 100 km), na autoputu sam dosta potrošio i ulja, baš više nego što sam očekivao, ali to je valjda efekat kada sat vremena voziš na 7000 obrtaja. Stajem na par mjesta u gradu gdje se prodaje Shell ulje, ali ništa živo ne radi, Velika Gospa je i apsolutno ništa u Čakovcu i Varaždinu nije radilo, kao ni u Zagrebu, barem od radnji koje sam gledao. Uspijevam da nađem na nekoj pumpi na autoputu ulje, dosipam par dl i nastavljam dalje. Nije bilo ništa kritično, ali dovoljno da se ne mogu opustiti u vožnji. Odsada uvijek nosim malo ulja sa sobom, a poslije sezone ću i riješiti taj problem, sada dosipam i ne nerviram se.
Nastavljam ka Zagrebu, put Podgorica Čakovec je bio 850 km, od čega je nekih 270 km bilo po autoputu, a to je 270 km više nego što treba po autoputu. Autoputevi i sva ostala putna mreža kroz Hrvatsku je odlična ali vožnja motora po autoputu je tako BOOOOORING da to nije zdravo, do Zagreba sam kako tako izbjegao autoput, idući po nekim sporednim ulicama, ali kako dalje. Nije mi se išlo dolje do Rijeke pa jadranskom magistralom. Nakon kraće konsultacije mapa i par policajaca, odlučujem da idem nekih 90km autoputem ka slavonskom brodu, izađem kod Okučana, pa da nastavim ka Banja Luci, Mostaru, Trebinju, Nikšiću i home sweet home.

Elem, vožnja po auto putu tako dosadna, da sam mogao, počeo bih da ređam pasijans, gledam filmove, itd. Jedini dio puta gdje nisam 100% uživao. Ali to mi je barem dalo vremena da fotografišem.Nakon odlične hrane sam produžio ka Mostaru. Pitam jednog policajca na izlazu iz Banja Luke kakav je put, a on: „Ne valja, ok je asfalt, ali mnogo krivina, često ideš gore pa dolje, sve je put kroz kanjon…“ Interesantno, ali moj mozak to prevodi kao rečenicu: „Jeste, crnka je i visoka, ali je zato prelijepa i pametna…“, čudna sorta smo mi bajkeri pravo da vam kažem, sve nešto mimo naroda.

Tu je put postao prelijep, više sam uživao u vožnji nego što sam fotografisao,
već se bližila noć, htio sam do Mostara po danu da stignem. Najljepša dionica na ovoj čitavoj ekskurziji je definitivno Banja Luka – Mostar, kakvi predjeli, prvo kanjon Vrbasa, pa kanjon Une, hidroelektrane koje malo kvare sve to, pa se prolazi Jajce, pa Donji Vakuf, Gornji Vakuf. Negdje iznad Jablanice, postoji prevoj sa kojeg se vidi pola Bosne. Tu sam stao, obavio par telefonskih razgovora. Noć je počela da pada, meni je bilo nevjerovatno hladno. Dosta budalasto, nisam ponio termo postavu moje jakne, mislio sam, pobogu avgust je mjesec, ne treba mi valjda – još jedna pouka. Budući da nisam imao postavu, počeo sam da se igram koliko komada odjeće mogu staviti na sebe, nakon par košulja i majice kratkih rukava, izgledalo je OK, ali još kišno odijelo preko toga i sve je bilo super, spreman za dalji polazak.
Ovdje su se vidjele neke od mojih mana za grupna putovanja, stao sam i nekih 20 minuta se samo oblačio, činilo mi se baš vječnost. Poslije svega, natovari ponovo sve na motor, stavi iPOD u uši i spreman sam za dalje điranje.

Čitao sam neke rasprave na forumu o korišćenju muzike u vožnji, meni baš prija, imam svoj metod, stavim samo slušalicu u desno uvo i na pola jačine, čisto da imam neku pozadinu. Nisam isprobavao sa kacigama sa ugrađenim zvučnicima, to je sigurno bolja varijanta, ali slušalica u uvu ispod podkape je sasvim prijatna stvar.

Muzika, što je šašavija, tiša, ljepše se vozi, obožavam Neil Young-a, Tom Waits-a prilikom vožnje, a po nekim krivinama jaču muziku. Muzika ne može da mi utiče na stil vožnje, istom brzinom ću proći kroz neku krivinu, ali zato samo pojačava ugođaj. Stavim izbor muzike na shuffle, i tu i tamo me oraspoloži sa nekim dobrim Claptonom (čiji nadimak Mr. Slowhand koristim kao moj nick na ovom forumu).

Hidroelektrane oko Jajca su prelijepe građevine, ali nisam mogao da stanem i da fotografišem, uvijek je neki čuvar iskakao i mahao da bi me na kraju otjerao. Nije mi jasno takvo ponašanje, šta se tu zapravo čuva, a da svi već to ne znamo, ali barem simpatično podsjećanje na neke stare obaveze…
Prošao sam pored Jajca, uvijek se sjetim priče da se poslije rata trebalo nazvati Titovo Jajce, ali je Tito rekao, „Neka hvala, neke druge gradove nazovite tako“, ne znam jeli priča istinita ili ne, ali mi tako dobro zvuči.
Prolazeći kroz Jablanicu (centar) jedan policajac je doslovce iskočio iz kafića pored ulice da me zaustavi, manito mašući sa stop znakom. Zaustavio sam se, dao mu dokumenta, a on se izvinuo i rekao „Ma sve u redu, mislio sam da si neki od ovih naših lokalnih letača, srećan put“ Haha, svugdje isti odnos policije i bajkera.

U Jablanici sam stao u restoranu Zdrava voda, na odličnu jagnjetinu. Prošli put sam ovuda prošao u grupi kada smo išli za Sarajevo, tako mi je bilo žao što nismo stali, da sam se onda iskupio za tada (i za par sljedećih puta priznajem :) ). U 21:30 je restoran bio krcato pun, oko 9 ražnjeva je radilo, kakva dobra hrana, obavezno ovuda stanite.

U Trebinju sam bio poslije ponoći i samo produžio ka Nikšiću, u moju finu Podgoricu sam stigao oko 02:30 ujutru. Sve u svemu sam taj dan sam oko 14 sati vozio i bilo je bloody fantastic. Moja do sada najveća i najduža tura, bez ijednog problema ili ekcesa, tako treba da bude. Ono što mi je bilo simpatično je da mi se odmah sutradan negdje išlo motorom, gotovo je, upecan sam.

Prelijepi putevi, moji odlični drugari, sve to povezano ovim šašavim prevoznim sredstvom, 1600 km, sve samo uživanje, svakome ovakvu turu preporučujem. Tada je bio i Grobnički Motohappening, ali mi se nije išlo tamo, više sam htio da điram i da šetam, nisam pogriješio.

Sljedeći put drugari idemo i zajedno, pozdrav

Slowhand