Moto Guzzi Falcone 500

Written by Vukan Write on Monday, 02 February 2009 Published in Moto Guzzi Read 1192 times
Rate this item
(0 votes)
Nekada davno bila jedna država koja je imala svoju vojsku. Ta vojska bijaše sila... Početak kao u nekoj bajci, neko će reći, tada smo i živjeli u bajci. Manje bitno, nismo tu da bi se time bavili.
Nama su bitne neke činjenice, a to je da se vojska zvala Jugoslovenska Narodna Armija (JNA) i da je ta armija redovno obnavljala svoj vozni park, izmedju ostolog na taj naćin pokazujući i silu. Ta slavna i jaka armija je krajem šezdesetih i tokom sedamdesetih kupovala i italijanske motocikle. Primjerak koji vam predstavljam proizveden je 1970 godine, kada i dobija vojne boje. Poslije par decenija nastupa period kada je armija postala manje slavna (iz raznih razloga) i u tom periodu se lišava usluga metalne naprave iz 1970 godine. Tada, od novog vlasnika, dobija novu crnu boju. Jedno vrijeme se skrasio u Kikindi. U jednom momentu nalazi vlasnika u Podgorici gdje sam se i ja upoznao sa njim. Moto Guzzi Falcone, godiste 1970.
VOZIO SAM ,,STARUDIJU''

Image

Odmjeravamo se, pratim pogledom zaobljene linije. Pita me vlasnik: ,,Znas li da vozis motor?'' samouvereno odgovaram da znam, što kod vlasnika prouzrokuje zabrinut izraz lica. Kaze mi da zaboravim kako se voze ove današnje naprave, ovo je nešto drugo, čak su i komande drugačije rasporedjene, recimo zadnja kočinca je sa lijeve strane dok je mjenjač sa desne (vjerujte, vrlo nezgodno kada po navici želite da prikočite zadnjom, a ono krenete da ,,šaltate''). Gledam i dalje, privlacan je, no, šta nudi? Pitam, i dobijam odgovor da je sagradjen od čeličnih cijevi za pogon je zadužen motor sa jednim cilindrom zapremine pola litre iz kojih izvlači oko 25 konja. Ta skalamerija može da ide preko 120 km/h ako je vjerovati satovima. Nema tu ništa zanimljivo, no, došao sam da probam ovaj motocikl koji je u četvrtoj deceniji.

Prije nego krenem, odmjeravam motocikl, sjedam na njega, pokušavam da kočim ne bi mi se na to navikla lijeva noga. Položaj sjedenja djeluje udobno. Vrijeme je da ga spustim sa centralne nogare i da ga upalim... da ga upalim, eh, ručica dekompresora, pa onda drukanje, pa trzaj na kurblu... Ne uspjeva mi, zato ga vlasnik pali iz prve. Parkingom odzvanja zvuk od kojeg primećujem da sam se naježio. Ajde da krenem, uh, ručica kvačila tvrda, treba se dobro stisnuti da bi se uz glasan zvuk ubacilo u prvu brzinu. Krećem lagano, upoznajem se sa motciklom. Ne puca od snage, sada malo da usporim, pa da prikočim. Prikočim, e to je, u najmanju ruku problem. Tu se možda najviše vidi tehnološki skok od četrdeset godina. Možda su to tada bile solidne kočnice, ali po današnjim kriterijumima one ne postoje. Da, i prednja i zadnja kočnica koče preko sajle, doduše imaju poluge, ali opet uz pomoć doboša i sopstvenom snagom treba zaustaviti oko 200 kila težine (ne računam moju težinu). Inače glavna kočnica je ona nazad.

Krivina, nema problema, tu do izražaja dolazi nisko težište vodoravno postavljenog motora. Još jedna krivina, još jedna, pa još jedna, sustižem sporije vozilo na cesti. Ne, ne smije se u preticanje, već lagano iza pa naći dobar dio ceste, dakle postupak isti kao kod automobila, s' tim što treba računati na očajne kočnice. No, kada se čuje zvuk obično se vozila sklanjaju, vjerovatno onima ispred zvuči kao da stiže cio bataljon. Ne, sirena mi nije trebala. Kada se predje 70 km/h vibracije toliko učestaju da bi sigurno izazvali blaženi osmjeh na eventualnoj saputnici. Vozim motocikl koji ima poseban postupak da se upali, koji se ,,vuče'' po cesti, praktično nema kočnica, iz svakog dijela izvire grubost... Ali, ipak, meni je takav smješak na licu da me ne mogu iznrevirati ni standardno bezobrazni drugi učesnici u saobračaju. Taj smješak upravo govori o nekoj drugoj priči, o priči gdje nije bitno pitanje kad, već gdje, u priči koja ima neki svoj tok i koja ne sadrži nervozu, probleme, frustracije...

Opušteno krstarenje, ne vidim nijedan razlog zašto bi pretekao automobil ispred mene, ili zašto bi odvrtao ručicu gasa... Jednostavno sjedim, ,,patroliram'', a smješak zadovoljstva mi ne silazi sa lica. Vraćam se na mjesto susreta, zadovoljan, ispunjen... Dva točka u svoj svojoj grubosti i čovjek koji ih kontroliše, čista mehanika. Da, da bi upotpunio ovu priču trebalo je da pitam vlasnika da mi ispriča još podataka, tipa, koliko troši, kako se održava, kako je za djelove, ... Trebalo je i da se napravi dosta fotografija. Iskreno, nisam se sjetio, zapravo, apsolutno me nisu zanimale te ,,trivijalnosti''. Možda sam jedino htio da ga pitam za koliko bi prodao ovaj izvor zadovoljstva.

Image

Onu armiju sa početka priče niko više i ne spominje, a šta je sa junakom naše priče. Više nije u Podgorici tako da mi je uskarćeno da se opet družim sa tom napravom. Naprava se vratila u Vojvodinu, u Suboticu i tamo izaziva osmjehe na nekim drugim ljudima. Nadam se da će neko od tih ljudi pročitati ovaj tekst pa da mi ,,da krug''. Lijepo je ljudima vraćati osmjeh na lice.

Image

More in this category: Moto Guzzi V8 »