IZH 350, 49, 56, Planeta 1 - 7

Written by Vukan Write on Friday, 21 January 2011 Published in IZH (ИЖ) Read 3607 times
Rate this item
(0 votes)

Rađanje Sovjetskog motocikla

Rijeka sa imenom Iž (Иж) uliva se u rijeku Kama (Кама) koja se opet uliva u širom poznatu rijeku sa imenom Volga (Во́лга). Poslije malo geografije prelazimo na istoriju.

Na obalama rijeke Iž 1807 godine osnovana je fabrika za proizvodnju oružija. Ta fabrika je značila i razvoj grada koji se zove Iževsk (Ижевск). Proizvodnja se bazirala na vojnom oružiju, a kako je Rusija imala po koji rat tako se oružije i unapređivalo. Godine 1884 proizvodni program se širi i počinje proizvodnja i lovačkog naoružanja. Tada ta fabrika i postaje državno vlasništvo pa se zove Ижевские оружейный и сталеделательный заводы. Sledeća reorganizacija slijedi 1922 godine kada se umjesto carske Rusije pojavljuje nova država sa imenom Savez Sovjetskih Socijalističkih Republika (Сою́з Сове́тских Социалисти́ческих Респу́блик). Za nas je bitna 1928 godina kada se pod vodstvom inžinjera P. V. Možarova kreće razvoj prvog Sovjetskog motocikla kojeg u radu nazivaju Iži (Ижей). Prvi pokušaj pravljenja motocikla u Rusiji je zapravo bio između 1914 godine u moskovskom zavodu Duks (Дукс) i 1918 godine u oblasti Riga u zavodu Leutner (Лейтнера), no, oba pokušaja završavaju neuspjehom. Zvuči nevjerovatno, alu u roku od par mjeseci tokom 1929 godine napravljno je pet različitih prototipova motocikla. Prvi je imao oznaku IŽ-1 (ИЖ-1) i prestavljao je za to vrijeme vrlo napredan motocikl. Za pogon je imao četvorotaktni V2 agregat radne zapremine 1.200 kubika koji je bio sposoban da razvije 24 KS. Položaj motora je bio neuobičajan, odnosno radilica je bila postavljena duž motocikla , a cilindri su bili postavljeni sa strane (onako kako je to danas uobičajno kod Moto Guzzi motocikala). Snaga se preko trobrzinske mjenjačke kutije i kardana prenosila na zadnji točak. Da se Možarov u Njemačkoj tokom obuke družio sa Ernstom Neumanom Neanderom vidljivo je iz paralelogramskog dizajna prednjeg vješanja koje su tada imali Neander motocikli.

Image
ИЖ-1

IŽ-2 (ИЖ-2) je zapravo modifikovan IŽ-1 koji bi trebao da ima veću prohodnost po lošijim putevima, a najveća tehnička razlika je ventilator koji je dodatno hladio cilindre. Treći prototip je imao oznaku IŽ-3 (ИЖ-3) te radi jeftinijeg razvoja nije imao sopstveni agregat već je uzet od motociklističke kompanije Vanderer (Wanderer). To je bio četvorotaktni V2 radne zapremine 750 kubika. Motor je bio smješten u ram uobičajno, a pogon na zadnji točak je bio preko lanca koji se kretao kroz zatvoreni sistem te je prolazio kroz ulje. IŽ-4 (ИЖ-4) je bio najlakši od 5 prototipova i imao je dvotaktni motor za pogon.

Image
ИЖ-4

IŽ-5 (ИЖ-5) je napravljen tako što je modifikovan već postojeći njemački motocikl Neander 500. Na motokrosu koji se održavao u septembru i oktobru 1929 godine učestvuju svih pet motocikala. Od Iževska do Moskve motocikli su prevalili put od 3.300 km. Na osnovu tog iskustva donesena je odluka da je IŽ-4 najprikladniji model za serijsku proizvodnju. Ipak, fabriku je čekala mnogo važnija isporuka oružija te se odustalo od proizvodnje motocikla. Nakratko.

Početak serijske proizvodnje

P. V. Možarov nije odustao i sa svojom grupom se preselio u Lenjingrad gdje na osnovu nacrta koje su donjeli iz DKW-a rade na razvoju motocikla sa kodnim imenom L-300 (Л-300). U međuvremenu rukovodstvo Sovjetskog Saveza donosi odluku da Sovjetskom Savezu treba velika fabrika motocikala. Nakon razmatranja odlučeno je da to bude u gradu Iževsku jer tamo već postoji velika industrija sposobna za obradu velikih količina čelika, kao i sposobne radionice za izradu alata. Tako se u okviru već postojeće ogromne fabrike 1933 godine gradi dio koji nosi naziv Iževski motozavod (Ижевский мотозавод). To je prilika da se P. V. Možarov vrati u Iževsk i da realizuje svoje projekte, ponovo. Prvo je u planu bila proizvodnja velikog motocikla koji je nosio oznaku NATI-A-750 (НАТИ-А-750) sa motorom zapremine 747 kubika iz koje je izvlačio 15 KS. Napravljena su 4 ovakva motocikla. Bolje se pokazao drugi model koji je po kopiji DKW-a razvijan u Lenjingradu (već pominjani L-300). Oznaka mu je IŽ-7 (ИЖ-7). No, poslije prvog prototipa prošao je kroz ,,redukciju troškova'' te je bio dosta jednostavniji i siromašniji nego što je zamišljen. Svih proizvedenih 12 komada te prve godine vraćeni su fabrici zbog problema sa elektrikom. Već sledeće 1934 godine proizvedeno je 111 motocikla IŽ-7. Poboljšanje slijedi 1938 godine kada umjesto 5,5 KS mašina od 300 kubika razvija 8 KS. Time je i oznaka promjenjena u IŽ-8 (ИЖ-8).

Image
ИЖ-8

Godine 1940 slijedi IŽ-9 (ИЖ-9). Istovremeno rađeno je na četvorotaktnom agregatu zapremine 348 kubika koji je mogao da razvije 13,5 KS. Da bi ubrzali prestavljanje novog motocikla uzet je ram od modela IŽ-9. Taj novi motocikl trebao je da počne da se proizvodi tokom ljeta 1941 godine i imao je oznaku IŽ-12 (ИЖ-12). No, planove je omeo drugi svjetski rat.

Masovna proizvodnja motocikla u Sovjetskom Savezu

Po završetku drugog svjetskog rata na osnovu ratnih reparacija u Sovjetski Savez je prebačena fabrika DKW. Pogon za manje motocikle na jednu stranu, a za veće na nama poznatu lokaciju. Osim pogona u Sovjetski Savez je došao i Herman Veber (Hermann Weber), njemački konstruktor koji je radio za DKW. On je, između ostalog konstruisao i DKW NZ 350, vrlo moderan motocikl u predratno (a i posleratnom) periodu. Sada je lako pogoditi koji motocikl počinje da se proizvodi u gradu Iževsku.

IŽ-350 (ИЖ-350)

Proizvodnja počinje 1946 godine. Za pogon je imao jednocilindrični dvotaktni agregat hlađen vazduhom radne zapremine 346 kubika (hod klipa 85 mm, prečnik cilindra 72 mm). Pri 4.000 o/min. ovaj motor je razvijao 11,5 KS. Snaga se preko četvorostepene mjenjačke kutije i lanca prenosi na zadnji točak. Zapremina rezervoara je 15 litara i odnos sipanja ulja je 25:1. Točkovi su dimenzija 19 coli a čitav motocikl ima težinu od 150 kg te može da postigne 90 km/h. Iz ovog modela izvedena su dva motocikla, sportski IŽ-350S (ИЖ-350C) i terenski IŽ-50 (ИЖ-50).

Image
ИЖ-350


IŽ-49 (ИЖ-49)

Ovaj motocikl počinje da se proizvodi 1951 godine. Pogonski agregat je isti kao na predhodniku, a glavna promjena odnosi se na vješanje koje sada može bolje da podnosi loše puteve. Sa ovim motociklom počinje masovna proizvodnja u Sovjetskom Savezu. Iz ovog modela izveden je model IŽ-50B (ИЖ-50Б) za kros, te IŽ-54 (ИЖ-54) za trke na asvaltu i IŽ-55 (ИЖ-55) za reli i višednevne trke. IŽ-49 se pravio do 1957 godine kada ga mjenja

Image
ИЖ-49

Image
ИЖ-49


IŽ-56 (ИЖ-56)

Prestavljen je 1956 godine te je napravljen veći odmak od originala. Sjedište je sada udobnije i pravi se od sunđera presvučenog gumom. Postoji mogućnost da se kupi jednodjelno sjedište za dvoje ili dva odvojena sjedišta. Blatobrani su dizajnirani da pruže još bolju zaštitu od prljavštine sa puta. Aluminijski cilindar je imao iste dimenzije kao predhodnik ali je kompresioni odnos povećan na 6,8:1. Snaga je povećana i sada iznosi 13 KS pri 4.500 o/min. Težina motocikla je 158 kg a sposoban je da dosegne 100 km/h. Od 680.000 prodatih modela oko 130.000 je isporučeno sa bočnom prikolicom. Iz ovog motocikla napravljene su izvednice IŽ-57K (ИЖ-57K)za motokros i IŽ-57M (ИЖ-57M)za višednevna takmičenja (kao reli npr.). Na osnovu modela IŽ-56 napravljen je najpoznatiji sovjetski motocikl

Image
ИЖ-56


IŽ Planeta (ИЖ Планета)

Napravljena je 1962 godine, a izmjenjena je na osnovu modela IŽ-56 da bi se unificirali pojedini djelovi sa još jednim modelom koji se počeo paralelno proizvoditi, a to je IŽ Jupiter (ИЖ Юпитер). Garancija na Planetu je porasla na 2.000 km dok su servisni intervali produženi zbog ugradnje vazdušnog filtera. Nanovo je dizajniran rezervoar, sjedište, kao i dosta djelova koji su zajednički za IŽ Jupiterom. Ovaj model mjenja


IŽ Planeta 2 (ИЖ Планета 2)

Počela je da se proizvodi 1966 godine. Motor sada razvija 15,5 KS. Najveća promjena je u glavčinama točkova koje se umjesto od čelika izrađuju se od aluminijuma. Ostatak motocikla je indentičan predhodniku i proizvodio se do 1970 godine kada je došlo vrijeme da ga zamjeni

Image
ИЖ Планета 2

IŽ Planeta 3 (ИЖ Планета 3)

Počeo je da se proizvodi 1971 godine i bio je prvi serijski opremljen sa žmigavcima. Ram je u nekim tačkama izmjenjen pa je sada moguće lako motor iz Planete 3 prebaciti u Jupiter 3. Motor je mogao da razvije 18 KS pri 4.500 o/min. Točkovi su za broj manji i broje 18 coli. Maksimalna brzina je i dalje u okvirima 100 km/h. Ovaj model se pravio deset godina.


IŽ Planeta Sport (ИЖ Планета Спорт)

Pojavio se 1973 godine te je bio jedini pravi sportski motocikl u Sovjetskom Savezu. Zamišljen je ambiciozno pa je i oprema za to vrijeme bila vrhunska, pomenuću samo zadnje amortizere Koni ili elektriku sa japanskim potpisom Denso. Po prvi put je ugrađen odvojen rezervoar za ulje. Karburatori su bili japanski (Mikuni), a prečnik cilindra je povećan na 76 mm pa je iz 340 kubika uspjevalo da se izvuče 32 KS pri 6.700 o/min. Sa suvom težinom od 135 kg ovaj motocikl je imao specifičnu snagu od 237 KS/t što je mnogo više od tada u Sovjetskom Savezu popularne Jawe 350 sa 141 KS/t. Ubrzanje do 100 km/h trajalo je 11 sekundi, a u skaldu sa vremenom bili su i gumeni nosači preko kojih je motor povezan sa ramom. Ipak, poslije proizvedenih prvih 500 komada odustalo se od renomiranih dobavljača opreme pa se može reći da su prvih 500 proizvedenih sportaka prava ekskluziva. Kada su umjesto Mikuni karburatora počeli da se ugrađuju domaći snaga je pala na 28 KS. To se desilo 1978 godine. Proizvodnja je prekinuta 1984 godine. Ono što je fascinanto za ovaj motocikl je to da potiče iz države sa kontrolisanom privredom, a opet su prestavili vrlo moderan motocikl za to vrijeme (poredim sa tadašnjim dvotaktnim motorima kao što je Suzuki T250 Super Six i Kawasaki A1 Samurai iz 1966-te, te Yamaha 350 R5 iz 1970-te godine), pogotovo prvih 500 primjeraka. Treba li napominjat da je ovo bio najpoželjniji motocikl u Sovjetskom Savezu.

Image
ИЖ Планета Спорт

Image
ИЖ Планета Спорт

Image
ИЖ Планета Спорт


IŽ Planeta 4 (ИЖ Планета 4)

Počela je da se proizvodi 1981 godine i za razliku od predhodnika koji su imali električnu istalaciju od 6 V, četvorka ima od 12 V. Prekidači su sada tako dizajnirani da za upotrebu bilo kojeg na moraju se više ruke dizati sa upravljača. Sa ovim modelom smo se mi u Jugoslaviji prvi put sreli sa motociklima IŽ (iz Jugoslavije su u Sovjetski Savez išle neke čelične sirovine, a oni su, između ostalog, nama slali motocikle IŽ, a to je počelo, mislim, 1984 godine)). Četvorku, po redu mjenja


IŽ Planeta 5 (ИЖ Планета 5)

Sa proizvodnjom se počinje 1987 godine. Ovaj model se naslanja na predhodnika i ima tokom proizvodnje nekoliko izmjena, ali nije mjenjao ime. Poboljšanja tokom vremena su se odnosila na odvojene rezervoare za benzin i ulje, prednji točak koji umjesto doboša ima disk kočnicu. Postalo je moguće da se naruče i točkovi od aluminijuma. I uz ovaj model kao i uz predhodnike moguće je kupiti bočnu prikolicu. Snaga se prvobitnih 21 porasla na 23 KS. Naravno, sve ove modifikacije se nisu brzo odvijele. Da, petica se i dalje (bar do bankrota 2008 godine) nudi u prodaji.

Image
ИЖ Планета 5


IŽ Planeta 6 (ИЖ Планета 6)

Dosta toga je preuzeto sa petice. Zapravo razlika je u pogonskom motoru koji je i dalje dvotaktni, ali je kod šestice hlađen vodom.

Image
nacrt motora za ИЖ Планета 6


IŽ Planeta 7 (ИЖ Планета 7)

Slično kao i šestica to je tehnički petica sa drugačijim pogonom. Kod sedmice radi se o četvorotaktnom jednocilindričnom motoru zapremine 249 kubika.

Image
ИЖ Планета 7

Image
motor ИЖ Планета 7


Od 1946 do 2008 godine motocikl se mjenjao tek u tolikoj mjeri da možemo da govorimo o redizajniranju postojećeg motocikla. Dakle, preko šezdeset godina proizvodnje jednog modela uz povremene modifikacije (i mjenjanje imena) uz nekoliko miliona proizvedenih primjeraka čini da uđe u red najmasovnije proizvođenih velikih motocikala u svjetu. Taj podatak se i teško nalazi jer Iž motocikli jednostavno nisu poznati van Sovjetskog savetza jer se nisu izvozili. Ne bi ni mi u Jugoslaviji znali za njega da sredinom osamdesetih nije potpisan ugovor o robnoj razmjeni. Bankrot se desio 2008 godine, ali ne cjele fabrike, već dijela zaduženog za proizvodnju motocikala i automobila. Fabrika i dalje u ogromnom broju proizvodi oružije ;) A zadnji projekat pred bankrot bio je oživljavanje najpoželjnijeg sportskog motocikla u Sovjetskom Savezu . Ipak, otvoreno tržište sasvim sigurno eliminiše one koji ne mogu da ponude konkurentan proizvod, a Iž motocikli odavno nisu konkuretni.